utorak, 14. lipnja 2011.

Krešimir Miletić i Miroslav Rovis, na Facebooku, pričuvni preslik 1

Kroz proteklih su 30 godina sve europske zemlje postupno preuzele takozvanu „protu-diskriminacijsku“ legislativu, odnosno, legislativu „jednakog postupanja”, dok, u novije vrijeme, jednako vrijedi i za EU-razinu. „Protu-diskriminacija” i „jednako po...stupanje”, zvuče dobro i poželjno. No, ako promotrimo postojeću legislativu, sve više zapažamo stanovite zabrinjavajuće tendencije: pravni propisi koji žele stvoriti jednakost, zapravo stvaraju nepravdu. Zabrana „diskriminacije”, zapravo, kao nuspojavu ima stvaranje jednog potpuno novog vida diskriminacije. Članak 19. Sporazuma o funkcioniranju Europske Unije zabranjuje diskriminaciju utemeljenu na nacionalnosti te ovlašćuje ustanove EU usvajati mjere suzbijanja diskriminacije utemeljene na spolu, rasnome ili etničkome podrijetlu, vjeri ili uvjerenju, invalidnosti, dobi, ili pak spolnoj orijentaciji. To znači kako EU posjeduje zakonodavnu ovlast zabraniti i sankcionirati (kažnjavati) „diskriminaciju” utemeljenu na svim gore spomenutim kriterijima. No, što zapravo znači „diskriminacija”? Diskriminacijom se općenito smatra uglavnom postupanje s nekim gore nego s drugima te je ona kao takva ovisna o subjektivnome doživljaju takva postupanja. Unatoč činjenici kako takav stav može biti u moralnome i društvenome smislu pogrješan, nije uvijek ujedno i zabranjen zakonom. Nekoć je protu-diskriminacija predstavljala okomitu obvezu, što u suštini podrazumijeva jednakost pred zakonom, odnosno, zaštitu pojedinca od nepravedna ili neprilična postupanja od strane državnih vlasti. Nepravedno, odnosno, neprikladno postupanje u suštini znači kako se njime narušavaju načela pravde, u smislu da se prema sličnim slučajevima valja ophoditi jednako, a prema onima drugačijima - drugačije. To, dakle, znači kako različito postupanje zahtijeva racionalnu i opravdanu osnovu. Međutim, u posljednje smo vrijeme diljem Europe svjedoci radikalno drugačijeg shvaćanja onoga što bi trebalo biti zabranjeno zakonom: najradikalniji je takav primjer na razini EU Direktiva o kojoj se trenutačno raspravlja u Vijeću EU: ona se naziva Direktiva Vijeća o primjenjivanju načela jednakog postupanja među osobama, neovisno o vjeri ili uvjerenju, invalidnosti, dobi, ili spolnoj orijentaciji te se usmjerava na regulaciju društvenog ponašanja pojedinaca, kao i između njih. Ova Direktiva, kao i pojedine pravne inicijative na nacionalnim razinama, ulaze u područje privatnosti, u odnos između pojedinaca. To znači da će odsada nadalje privatnost nadzirati i regulirati (EU) zakoni, dok će nepoćudno ponašanje biti prijavljeno javnim “tijelima za jednakost” i kao takvo kažnjavano. Teret dokaza pritom se premješta na optuženika, što nerijetko za navodnoga “počinitelja” predstavlja golem izazov. Pojam jednakosti prebacuje se iz okomita odnosa država-pojedinac (jednakost pred zakonom, koju je moguće zakonito i provoditi) na vodoravni odnos pojedinac-pojedinac (koji tvori našu privatnost). Zbog čega je ta promjena toliko radikalna te moguće i opasna? Dok se policija ne smije različito ophoditi prema bijelcu i crnkinji koji su sudionici prometne nesreće na temelju njihove boje kože (okomita dimenzija), crnac bi trebao imati pravo odabira želi li prijateljevati s bjelkinjom ili ne, a da ga se pritom ne optužuje za diskriminaciju (okomita dimenzija). Dok zakon o najmu treba jednako primjenjivati na sve unajmitelje stanova i kuća, vlasnik kuće trebao bi imati pravo kuću koja mu pripada iznajmiti radije obitelji, negoli homoseksualnome paru, a da ga se pritom ne optužuje za diskriminaciju. Poduzetnik bi trebao moći slobodno odabirati poslovati s kim god želi, a da nikome ne odgovara za svoje poslovne odluke. Kršćanski bi propovjednik trebao biti slobodan poučavati kršćanski nauk o braku i obitelji, a da ga pritom netko tko ne dijeli njegovo mišljenje ne optužuje za diskriminaciju. U Europi su ugrožene temeljne slobode i načelo pravednosti, upravo putem postojećega nacrta Direktive i nacionalnoga zakonodavstva, jer se njime želi uspostaviti pojam jednakosti koji se više ne temelji na načelu pravednosti, već ga, naprotiv, obrće: jednakost odsad znači postupati prema svima jednako, neovisno o objektivnim razlikama. Različito postupanje u različitim slučajevima - primjerice, kada su posrijedi s jedne strane bračni par, a s druge par homoseksualaca - smatrat će se diskriminacijskim. To je daleko od onoga što smatramo suštinskim za slobodno i pravedno društvo. U konačnici, ljudi su ti koji su odgovorni za društva u kojima žive. Utopija o jednakome postupanju, odveć je pogibeljna a da bismo joj dopustili „provući se“ bez komentara! Sophia Kuby je izvršna ravnateljica NVO European Dignity Watch, sa sjedištem u Bruxellesu.See More
Yesterday at 1:07am · · ·

Nema komentara:

Objavi komentar